Uz Rossi-a (1886. u Barasso-u) i Ceresa-ea (1897. u Cassano Magnano-u), treću manufakturu lula u lombardijskoj provinciji Varese su osnovala 1900. godine dva brata u pitoresknom gradiću Gallarate. Tvrtka „Fratelli Lana“ je proizvodila lule od vrijesa za talijansko tržište pod vlastitim imenom.
1922.godine godine braća Lana su započela blisku suradnju s trgovačkom obitelji Tagliabue iz Milana. Istog trena je započela prodaja lula izvan granica Italije i potražnja u Europi se polako povećavala. Do 1939. manufaktura se pretvorila u tvornicu sa 120 zaposlenika, priličan broj za to vrijeme. Program je desetljećima ostao nepromijenjen: jeftine, nepretenciozne lule za masovna tržišta. Većina njih nije imala nikakvih drugih oznaka osim “Genuine Bruyere” ili nešto slično. Veliki dio lula se proizvodio za druge tvrtke tako da je vlastiti stil Lana lula bio teško prepoznatljiv.
Nakon Drugog svjetskog rata svijet lula od vrijesa više nije bio isti i posebno su talijanske tvrtke patile od propadanja. Tagliabue je 1946. godine preuzeo tvrtku „Fratelli Lana“ i promijenio ime u „Manufattura di Pipe Tagliabue“. Nedugo prije 1950. Lorenzo Tagliabue je stao na čelo uprave tvrtke. Pažljivo je proučavao prve uspješne korake novoosnovanih talijanskih marki lula Castello i Brebbia te je počeo dizajnirati vlastite modele u jasnom stilu. Istodobno je zadržao prethodni segment proizvodnje jeftinih lula i tako je počela proizvodnja jeftinih i kvalitetnih lula.
1969.godine Lorenzo Tagliabue je promijenio ime marke lula u „Lorenzo Pipes“. Razlog koji se danas navodi za to je da postoji još jedna tvrtka Tagliabue koja izrađuje lule.
Nove lule su bile snažnih oblika što se tiče dizajna, čvrste i masivne. Glave lula su bile debele, a usnici široki i snažnog izgleda. Tadašnji oglasi su ih reklamirali kao lule napravljene za prave muškarce sa snažnim rukama. Puno lula je imalo ravno dno kako bi mogle stajati na stolu. Pored neobičnih oblika, odlikovale su se svilenkastom površinom koja je imala efekt patine u kombinaciji s masnom crvenom ili svjetlom narančastom bojom koja im je davala osobit izgled. Najuspješniji model bio je veliki „Ohm Paul“ koji je bio rađen u bezbrojnim varijacijama.
Lule Lorenzo su postale kultne tijekom 1970-ih i 1980-ih godina. Pored snažnijeg gospodina, još jedan klišej je bio student tadašnjeg vremena koji pored pulovera s V-izrezom i NATO-ve jakne nije mogao biti zamišljen bez lule Lorenzo. Međutim, morao je biti veoma pažljiv kod odabira lule iz široke ponude kako bi pronašao jednu s manje od šest svjetlucajućih ispuna. Lorenzo nije štedio na kitu. Ipak, lule su se vrlo dobro pušile i smatrale su se kao vrlo moderne i blistave, a najbolje od svega davale su prijeko potreban izgled intelektualca!
Nešto jeftinijim serijama je dano vlastito ime: Spitfire. Lule Spitfire su bile rađene na temu ostalih Lorenzo-vih modela (uglavnom za filtere 9 mm), a rađene su i lule klasičnijih oblika. Ove lule su također bilo vrlo popularne. Lloyd's je bila isključivo Lorenzo-va franšiza.
Lorenzo Tagliabue je 1983. godine pretrpio obiteljsku tragediju. Snašla ga je velika žalost i tuga nakon što je njegova mala kćer, jedino dijete, umrla od raka. Izgubio je sav interes za posao i otišao u mirovinu 1983. godine ne ostavljajući za sobom nasljednika koji bi bio voljan nastaviti. Jedno kraće vrijeme „Comoy’s of London“ (Cadogan / Oppenheimer Group) je imao licencu i proizvodnja je nastavljena. Tada su lule Lorenzo gotovo nestale, a Lorenzo Tagliabue preminuo je 1987.
Ali, ovo nije bio kraj. Godine 1988. Riccardo Aliverti i njegova žena Gabriella kupili su sva prava na zaštićenu robnu marku Lorenzo od obitelji Tagliabue i proizvodnja renomiranih Lorenzo lula se nastavila.
Obitelj Aliverti je u poslu proizvodnje lula otkako se Romolo Aliverti, otac sadašnjih vlasnika, pridružio braći Lana 1920. godine. Kasnije je došao do pozicije tehničkog direktora. Nije nikakvo čudo što je njegov sin Riccardo pokazivao interes za izradu lula. Riccardo je počeo učiti zanat 1954. godine kada je imao 14 godina pod budnim očevim okom te ga je naslijedio na mjestu tehničkog direktora nakon što je otac otišao u mirovinu 1973. godine.
Danas treća generacija obitelji Aliverti radi za tvrtku. Massimo Aliverti, Riccardov sin, radi u tvrtki kao direktor prodaje od 1991. Blisko surađuje s ocem i upoznat je sa svim fazama proizvodnje. Massimo je utemeljio široku bazu mušterija Lorenza diljem svijeta.
Koliko se informacije mogu smatrati pouzdanima, bolje linije Lorenza (One Star, Two Star, Three Star, Moscato, Spumante i Grand Canadian) proizvode se u Italiji, a jeftinije (New Era - Riesling, New Era - Poggio, Angera, Angera Satinato, Cadry, Churchwarden, Filtro, Arena, Cadore, Sport PS i Garden) u Albaniji proizvodi „Tomori“ kako bi se iskoristile bogate količine vrijesa koje se tamo nalaze.
Izvor: Pipedia.org
Prijevod: Antiša