Dunhill: My Mixture 965

Radi se dakle o mješavini koju nije izmiješao stari i ugledni gospodin Alfred Dunhill u svojoj trgovini u Duke Streetu u Londonu početkom prošlog stoljeća, već ju je za sebe izmiješao (tako se to nekad radilo kad su ljudi bili gospoda!) stanoviti gospodin Baxter, a malo tko je primijetio da se mješavina zapravo zove "My mixture 965", a ne kako je mi kolokvijalno zovemo "965", iako to lijepo piše na limenci krasnim secesijskim (art deco) slovima!

Sam sastav isto nije neka tajna kao formula Coca-Cole; mali listovi latakije (prvo sirijske, kasnije ciparske), svijetla makedonska virginia i tamni cavendish. Netko bi rekao "piece of cake". Ali nije tako - stvar je u omjeru, kao što to obično i biva, a što znade svaki prosječni blender.

A sad malo o tom tajanstvenom broju "965". Zašto baš 965, a ne 966 ili 101? Naime, u to vrijeme nije jedino sebi gospodin Baxter sam radio mješavine, već su to radila i druga gospoda a bilo ih je, hvala Bogu dosta.

Da bi sebi olakšao posao zbog budućih narudžbi vrijedni i marni gospodin Alfred je osnovao knjigu koju je naslovio sa "Moje mješavine", misleći pritom na mješavine koje su si kupci sami kemijali i uredno zapisivao i duhane i omjere da kasnije nema problema ako gospodin Baxter iz Calcutte ili nekog drugog udaljenog mjesta Engleskog imperija recimo Novog Južnog Walesa ili Newfoundlanda naruči svoju mješavinu. I tako je ta mješavina bila zapisana u toj "knjizi narudžbi" ili "mješavina" na stranici 9, pod rednim brojem 65.

Knjiga i danas postoji; iz nje su kasnije proizašle mnoge slavne mješavine koje su ime Dunhill proslavile po cijelom svijetu, primjerice naš omiljeni Dunhill 965, pa London Mixture, Nightcap, zatim Standard mixture, Durbar, Royal Yacht, Early Morning Pipe tako drag našem Damiru, itd, itd....

No danas više niti omjer nije tajna:

• latakia je negdje oko 45% mješavine
• makedonska svijetla virginija negdje oko 30%
• smeđi cavendish oko 25% mješavine

Sve kasnije je legenda...

Nakon kratkog povijesnog prikaza slijedi recenzija.

Dakle, prvi put sam se susreo sa ovim duhanom davne 1978. godine u Grožnjanu gdje sam radio kao jedan od voditelja međunarodnog kampa Muzičke omladine (koji i danas postoji). Kako je Trst bio blizu – 45 kilometara lagane vožnje, tako smo svaki čas bili u Trstu, što poslom, a što po vlastitom ćefu i guštu, budući da su carinici sa obje strane granice poznavali naš žuti kombi Muzičke omladine i nisu nam pravili probleme.

Oni stariji će znati, a mlađima na znanje, Trst je tada bio Eldorado za nas siromašne i svega željne Jugoviće. I tako sam ja malo-pomalo, svaki put kad bih otišao u Trst (a to je bilo maltene svakodnevno) sebi stvarao zalihu duhana jer u pokojnoj Jugoslaviji nije bilo ničeg vrijednog spomena. Tako sam si nakupovao i zelene i crvene Amphore i Erinmora i Troosta i hrpe aromatičnih duhana koje i danas kod mene bude onaj osjećaj kolačića Madelaine. No jednog dana mi je zapela za oko svijetlosmeđa limenka 965-ice koju mi je “moj” trafikant od srca preporučivao. I tako sam ja kupio svoju prvu limenku 965-ice. Koštala je nešto manje od 5000 lira, što je s usporedbi s ostalim duhanima bilo znatno skuplje. Mislim si ja, ako je toliko skuplji, mora da je i toliko bolji.

I došavši u Grožnjan, sa velikim nestrpljenjem i guštom sam otvorio tu limenku uz karakteristični sssssk…. i napunio svoju lulu. Hm. Nešto sasvim drugo nego aromatici koje sam do tada pušio. Doduše smrdio mi je na tamjan i izgorjele automobilske gume, ali s druge strane bio je sladak, davao je jednu aromu po lješnjacima, i što sam ga dulje pušio bio mi je sve bolji i bolji. Kasnije se razvio onaj legendarni retrogusto po latakiji (tek sam kasnije saznao što je latakija), lješnjacima i jedan neodređeni, ali slatakasti opojni okus. I tu se rodila ljubav između mene i 965-ice koja eto traje do dana današnjeg...