Toksičnost drveta: koji su materijali sigurni za lule, a koji nisu?

Kod izbora materijala za lulu ne gleda se samo otpornost na gorenje, nego i neutralnost – drvo ne smije u dim duhana dodavati svoje otrovne sastojke i jake okuse. Zato se već desetljećima praktički cijeli svijet drži nekoliko provjerenih materijala: vrijes, morta, meerschaum, maslina i keramika.

Neutralnost znači da se pri pušenju osjeća samo aroma duhana, a ne izgorjela eterična ulja, tanini i razni ekstrakti iz samog drva. Drvo za lulu mora zadovoljiti dva uvjeta:

• Niska gorljivost i otpornost na temperaturu žara.
• Minimalno ispuštanje iritansa i toksina u dim prilikom dugotrajnog zagrijavanja.

Zato se vrijes prije obrade kuha do 24 sata, pa suši 2–3 godine da iz njega izađu sokovi i ekstrakti. Morta je prirodno “ispirana” stoljećima, a meerschaum je mineralno neutralan.

Procjena je da se oko 95% lula radi od vrijesa, i to nije slučajno: taj materijal je skup, teško dostupan (divlji rast, 30–40 godina do “kugle”, velik škart, dugotrajno sušenje), ali je dokazano stabilan i neutralan u pušenju. Kad bi šljiva, kruška, kesten, “rosewood” (palisandrovina) ili egzote bile jednako dobre i sigurne:

• Industrijski proizvođači poput Petersona, Savinellija, Stanwella ili Brebbie odavno bi prešli na njih – jeftinije su i lakše dostupne.
• Tržište bi se već prilagodilo, jer je ekonomska logika brutalno jednostavna: jeftiniji input + ista kvaliteta = veći profit.

To se nije dogodilo, što dosta govori samo po sebi.

Velik broj vrsta drva ima toksične ekstraktive – prirodnu obranu biljke – koji mogu izazvati iritacije kože, očiju, dišnog sustava, pa i sistemske simptome. Tablice toksičnosti, poput klasične “Toxic Woods Chart”, prvenstveno su pisane za drvoprerađivače i navode reakcije na prašinu i kontakt, ali isti spojevi kod sagorijevanja završavaju u dimu i na sluznici usta.

Primjeri iz tih tablica:

• Palisandrovina (“rosewood”): dermalna preosjetljivost, respiratorne smetnje, rizik od kroničnih posljedica.
• Wenge, greenheart, oleander, yew i niz egzota: od jakih iritansa do izravno toksičnih, s potencijalom ozbiljnih posljedica.

Za dio domaćih voćki (šljiva, kruška i sl.) nema dramatičnih upozorenja za sporadičan kontakt, ali ta drva nisu tehnološki pripremljena za dugotrajnu izloženost žaru duhana, pa mogu bitno mijenjati okus i teoretski povećati izloženost ekstraktivima.

Jednostavno: ne postoji regulativa koja propisuje od čega se smije ili ne smije raditi lula. Kao kod sintetičkih eksperimenata (Brylon – fenolna smola i drveno brašno, bakelit, razni plastici):

• Materijali su jeftini, robusni i laki za masovnu proizvodnju.
• No znaju vruće gorjeti te potencijalno ispuštati tvari koje čovjek sigurno ne bi ciljano udisao (fenolne smole, razni monomeri).

Isto vrijedi i za lule od kruške i sličnih materijala: formalno ih nitko ne zabranjuje, ali to ne znači da su dobra ideja za svakodnevno dugotrajno pušenje, pogotovo u usporedbi s dobro pripremljenim vrijesom ili mortom.

• Za minimalni dodatni rizik i najčišći okus drži se vrijesa, morte, meerschauma, masline i keramike – to je standard koji su već potvrdili i praksa i industrija.
• Drva iz toksičnih tablica (egzotike poput “ružina drva”) ne bi trebala činiti komoru koja je u direktnom kontaktu s vatrom; ako se koriste, neka to bude samo za prstenove ili ukrasne dijelove izvan zone gorenja.
• “Jeftina egzotika” i sintetički eksperimenti mogu izgledati primamljivo na polici, ali dugoročno ih ima smisla izbjegavati za ozbiljno, redovito pušenje.

Pušenje lule samo po sebi nosi rizik; nema potrebe dodavati na to i koktel neprovjerenih biljnih toksina ili smola samo zato što je netko našao “novo drvo” za izradu lula.